Kraći jelovnici, sezonske namirnice i suradnja s lokalnim proizvođačima više nisu samo pitanje imidža, nego način kako pojednostavniti poslovanje i bolje kontrolirati troškove.
Jedan od najuočljivijih trendova je smanjenje broja jela. Umjesto opsežnih jelovnika koji zahtijevaju velik broj različitih namirnica, sve više restorana radi s manjim izborom koji se prilagođava sezoni. Iste sirovine koriste se u više jela, nabava je jednostavnija, a kuhinja proizvodi manje otpada i lakše održava ujednačenu kvalitetu.
Istodobno raste vrijednost lokalnih dobavljača. Goste sve više zanima podrijetlo hrane, ali restoranima je jednako važno što kraći lanci nabave znače svježije namirnice, veću fleksibilnost i manju ovisnost o dugim transportnim rutama. Lokalni sir, maslinovo ulje ili vino tako nisu samo element priče koju restoran komunicira gostu, nego i dio operativne strategije.
Promjena je vidljiva i u načinu korištenja namirnica. Tradicionalne tehnike poput fermentiranja, kiseljenja ili konzerviranja ponovno dobivaju mjesto u profesionalnim kuhinjama jer omogućuju bolje iskorištavanje sezonskih viškova i produljuju upotrebljivost proizvoda.
Cilj nije vratiti stare recepte, nego iz postojećih namirnica dobiti veću vrijednost i smanjiti bacanje hrane.Takav pristup posebno odgovara mediteranskim destinacijama.
Restorani na Jadranu već imaju ono što gosti traže: kvalitetnu ribu, maslinovo ulje, lokalne sireve, vina, povrće i aromatično bilje. Konkurentska prednost više nije u tome koliko je jelovnik opsežan, nego koliko uvjerljivo koristi ono što destinacija nudi u određenom dijelu godine.
Zbog toga održivi jelovnik danas nije zaseban gastronomski koncept, nego način upravljanja restoranom. Kada su nabava, sezonalnost, organizacija kuhinje i priča prema gostu usklađeni, održivost postaje istodobno i ekološka i poslovna odluka.